Prvi post

Uvod

Ovo će biti polu-personalni blog gdje ću pisati o svojim mislima, pronađenim rješenjima i slično.

Dva dana prije nove godine smo morali uspavati našeg psa. Bilo mi je jako teško i cijeli prvi mjesec sam bila opsjednuta pronalaženjem psa koji bi na nekakav način bio kao naš prethodni. Zvuči malo izvrnuto, namjera je čista. Jednostavno sam imala previše ljubavi, a nisam je imala kome više dati. Budila bih se u sedam ujutro i prvu stvar koju bih otvorila bila bi lista u koju sam spremila linkove na razne udruge, Facebook grupe i slično kako bih ih proskrolala u nadi da vidim “oči” kojima je potrebna pomoć. Iskreno, mislila sam da je puno jednostavnije pronaći i udomiti psa, ali evo nas tu, skoro pa sredina drugog mjeseca i još uvijek bez psa.

Ispada da je to zapravo dobra stvar. Sada vidim koliko sam loše bila - luđačko traženje “zamjenskog” psa je samo bila aktivnost kojom sam se okupirala kako ne bih utonula dublje u tugu. Bilo je dosta noći gdje bih plakala i razmišljala o njemu, bilo je trenutaka kada bi mi se pojavila slika njega u glavi koja bi me istovremeno usrećila i rastužila i bilo je trenutaka kada bih i usred dana krenula plakati¹.

To sve pišem zbog toga što u subotu idemo pogledati jednog psa. Potencijalno ga i uzeti, ako se obje strane slažu. Uzbuđena sam i uplašena istovremeno. Strah me da mi se neće svidjeti, ili da se mužu neće svidjeti. Ili da se mi njemu nećemo svidjeti.

Uglavnom, uzbuđena sam. Veselim se. Bojim se ponovnog stvaranja rutine isto koliko sam se bojala i izgubiti postojeću rutinu kada je Bobi otišao. Ovaj pas će imati negdje 4 ili 5 godina i većinu svog života je proveo u azilu, neprimijećen. Žalosno. Ali evo, pročitala sam njegov opis i odmah mi se svidio - ne zbog tragične priče (ok, i to utječe na mene) već zbog njegove osobnosti: plah i strašljiv, ali jednom kada se opusti je velika maza. Voli se izležavati, miran je, nije previše aktivan… Zvuči kao ja. Top pas za stan. Bobi je bio stariji pas i stvarno sam ponovno htjela tu staračku energiju (iliti nedostatak energije, heh) i nadam se da ćemo ponovno imati tog cool suputnika koji će boraviti s nama. Uzela bih ja i starijeg psa, ali muž bi me ubio. S Bobijem smo se jako napatili jer praktički svo njegovo vrijeme s nama je bio bolestan, i to JAKO bolestan. I skoro nas je ubio financijski. I posljedično, skoro nam ubio i vezu².

Da, možemo reći da imam nekakvu patologiju i da volim ranjive, jer sam i sama ranjiva. Ali eto, svo zlo u tome. Ja se trudim i dajem puno ljubavi.

To bi bilo to od mene, za sada. Hvala. Pa-pa.